Crveni križ pomaže beskućnicima

Tradicija pomaganja duga 131 godinu

Humanitarna organizacija Crveni križ djeluje od davne 1878. godine. Ustanova se nalazi u  Zagrebu u ulici Crvenog križa. Crveni križ je obogaćen aktivnim, pomažućim i počasnim članovima. Načela HCK su humanost, nepristranost, neutralnost, neovisnost, jedinstvo, univerzalnost i dragovoljnost. Humanitarno djelovanje Crvenog križa obuhvaća zaštitu i unaprjeđenja zdravlja, zdravstvenog i humanitarnog odgoja, socijalne skrbi i zaštitu ljudskih prava. Njihova dobrovoljna pomoć mnogim je ljudima pomogla, ako ne i spasila život u najtežim trenucima. Crveni križ obavlja djelatnost pomoći u lokalnim zajednicama. Ostale djelatnosti su tečaj za pružanje prve pomoći, savjetovalište za prevenciju i suzbijanje bolesti ovisnosti, djelovanje u katastrofama, služba traženja i spašavanja života na vodi.

Pomoć beskućnicima

Unutar programa pomoći u lokalnim zajednicama članovi Crvenog križa pomažu i ljudima starije životne dobi koji su ostali bez materijalnih dobara. Socijalno ugrožene osobe koje si ne mogu priuštiti osnovne životne potrebe oslanja se na dobrovoljnu pomoć Crvenog križa. Prenoćište Crvenog Križa, smješteno blizu Fakulteta političkih znanosti, prima beskućnike od 15 sati, a ustanovu napuštaju oko 10 ujutro. Prenoćište ima 70-ak kreveta, centralno grijanje i dnevni boravak s televizorom. Noćenje iznosi 40 kuna i ta cijena je za 50 stalnih korisnika pomoći financirana sa strane Centra za socijalnu skrb. Dakle, u prenoćištu ne mogu prespavati oni koji nemaju u džepu 40 kuna. Stoga su mnogi beskućnici prisiljeni otići do obližnjeg glavnog kolodvora i tamo prespavati.

SVJETLO IZ BETLEHEMA

Ideja koja datira iz 1986. godine do danas se održala. Riječ je o ideji austrijskog TV- studija Linz da se jedno dijete iz Austrije zaputi u Betlehem, u štalicu Isusova rođenja, i upali svjetlo. Svjetlo se zatim avionom prenosi u Austriju. Tradicija je nastavljena i nakon tri godine izviđači iz Austrije su osmislili akciju prenošenja svjetla rukama izviđača iz Betlehema u ostale zemlje Europe. Svjetla na svjetiljci se upale u crkvi u Betlehemu i dalje se prenose. Inicijativa prenošenja upaljenog svjetla iz Betlehema je ostala prisutna i do danas. Betlehemsko svjetlo se pali uvijek dva tjedna prije Božića. Prvo Betlehemsko svjetlo je ugledalo Zagreb 1991. godine zahvaljujući Franji Greguriću.

Izviđači su nastavili tradiciju. Svjetla se tako odnose u crkve, bolnice, ustanove za beskućnike, staračke domove, zatvore i druge institucije. Savez izviđača akciju prenošenja svjetla ljubavi i mira po Hrvatskoj organizira već 15 godina.

Simbol svjetla

Betlehemsko svjetlo nosi u sebi simboličnu vrijednost. Naime, svjetlo je simbol života. U Bibliji ono simbolizira dolazak Isusa i predstavlja simbol rođenja djeteta Isusa koji svim ljudima na svijetu nosi ljubav i mir. Svoja srca trebamo ispuniti ljubavlju i dobrotom prema sebi i prema drugima. U današnje vrijeme kada su ljudi postali previše otuđeni trebamo se zaustaviti i osvrnuti na one ljude koji nemaju ništa ili jako malo i pomoći im. Na nam je da se nastavimo tradiciju i da pazimo da se taj plamen svjetla nikada ne ugasi. Pomaganje, solidarnost, humanost pretočena u djelo, na materijalan ili duhovan način, uvijek je dobrodošla ljudima kojima je pomoć najpotrebnija.

Kap dobrote

Katoličko-socijalno karitativna udruga “Kap dobrote” je osnovana potkraj 1992. godine na poticaj patera Antuna Cveka, člana Družbe Isusove.

Dekretom od 14. svibnja 1994. godine, Hrvatska biskupska konferencija potvrdila je „Kap dobrote“ u Crkvi kao privatno vjerničko društvo.

Saznajte više o udruzi Kap dobrote.

Pater Cvek posjećuje i pomaže stare, napuštene i usamljene, bez obiteljske podrške, nemoćne i socijalno ugrožene osobe. Njegova pomoć mnogima je pomogla. Razgovor, molitva za i s tim ljudima, pomoć u kući, pokoja materijalna stvar mnogima je došla upravo od patera.

Tko su članovi?

Uz isusovca Antuna Cveka, osnivača udruge, aktivne članove čine i volonteri, mlađe umirovljenice, učenici i studenti. Uz volontere pomažu i članovi katoličkih udruga liječnika, medicinskih sestara, prosvjetnih djelatnika, donatori, kao što su “Kraš”, “Podravka”, “Dona” i “Hrvatske šume”. Volonterski redoviti sastanci se odvijaju u prostorijama rezidencije Družbe Isusove, na Jordanovcu, koja im pomaže materijalno i duhovno.

300 ljudi ovisi o udruzi

Volonteri udruge posjećuju oko 80-ak ljudi u njihovim malim stanovima, u domovima za umirovljenike, u bolnicama za kronične bolesti, u bivšem prenoćištu za beskućnike “Predah” pa čak i u ustanovama u kojima su osobe lišene slobode. Na listi prvenstva su osobe koje nitko ne posjećuje i koje su bez podrške obitelji. Udruga pruža pomoć oko 300 ljudi. Svaki volonter brine za dva do tri štićenika, po mogućnosti jednom tjedno za svakoga. “Kap dobrote” je udruga koja uz pomoć stručnih suradnika organizira znanstvena događanja te u svoju djelatnost ubraja i izdavanje svojeg glasila sa sadržajem kako za volontere tako i za štićenike.

Za Božić i Uskrs se uvijek organiziraju susreti štićenika. Blagdanski objed je nezaobilazan jer im se želi približiti blagdanski ugođaj i razveseliti ih.

Pater Antun Cvek sa svojom kapi dobrote, za sve ljude kojima je pomoć potrebna, čini more dobrote.

Božić i beskućnici

Božić nam se bliži. Darovati nekoga uvijek je radost i veselje. Lijepo je primati poklone ali isto tako ih je lijepo i darivati. Uvijek se sjetimo svojih bližnjih, ali ne treba zaboraviti ni ljude koji nemaju božićne blagdane gdje i s kim provesti. Umjesto da im budu veselje, njima Božićni blagdani često otežavaju život i čine ih nesretnima jer se ne mogu pripremiti za njih kao ostali. Zato ih se uvijek treba sjetiti. Uz darivanje raznih potrepština, darujemo im ujedno, malo radosti i veselja. Darujemo im spoznaju da nisu sami. Unatoč neimaštini s kojom su suočeni zagrebački beskućnici, oni će moći osjetiti djelić božićne atmosfere u prenoćištu Crvenog križa.

Studenti u akciji

Studentska i humanitarna udruga Društvo studenata socijalnog rada od 1999. godine organizira “Večeru ljubavi” a projekt su 2002. godine promijenili u ”Tjedan ljubav za beskućnike”. Studenti su željeli večer prije Božića približiti beskućnicima, ljudima na rubu egzistencije duh Božića.

Prvi dan započinje uvodnim predavanjem za studente koje se nastavlja u okviru rasprave, debate na temu beskućništva. Sljedeći dan se organiziraju kreativne, otvorene i zatvorene radionice. Zatvorene radionice su u prostorijama fakulteta te se izrađuju čestitke za Božić, ukrasi i plakati. Otvorene radionice su poziv građanima da prošire svoje vidike vezane uz beskućnike te ih studenti volonteri pozivaju na tribinu i dijele im letke. Treći dan su organizirana predavanja o problemu beskućnika u kojem sudjeluju stručnjaci, profesori ali i studenti. Volontiranje u pučkim kuhinjama su organizirali četvrti dan. Uz kreativne radionice projekt su obogatili glazbenom i dramskom radionicom. U prenoćištu Crvenog križa zadnji dan se odvija “Večera ljubavi”, gdje se poslužuje večera beskućnicima, izvode se božićne pjesme i scenski nastup dramske grupe.

Caritas pomaže beskućnicima

Dobri anđeo u Rakitju

Caritas Zagrebačke nadbiskupije je katolička humanitarna ustanova koja pokriva mnoga područja djelovanja u pomaganju ljudima kojima je pomoć najpotrebnija. Hrvatski Caritas je organiziran po hijerarhijskom načelu. Na vrhu piramide se nalazi nacionalni Caritas, biskupijski Caritas pa župni Caritas. Caritas spada u temeljno poslanje i samu narav Crkve. Preko župnog caritasa Crkva postaje nezaobilazni čimbenik koji doprinosi poboljšanju kvalitete života i očuvanju dostojanstva svakog čovjeka a na poseban način onih koji su najugroženiji.

Beskućnici su jedna od najugroženijih skupina današnjeg društva. To su osobe koje nemaju stalno mjesto za život, nemaju krov nad glavom. Broj prenoćišta u gradu Zagrebu i njihov kapacitet nisu dovoljni za taj socijalno – društveni problemi.

Caritas Zagrebačke nadbiskupije je osjetio potrebu i dužnost da pomogne te je otvorio 2003. godine svoja vrata beskućnicima. Ustanova namijenjena za tu djelatnost smještena je u Rakitju.

Caritasova vrata za beskućnike u Rakitju

Kuća koja ima sve

Trenutno je u kući smješteno 40 – 50 osoba, isključivo muškarci. Korisnici takve vrste pomoći su  beskućnici s područja Grada Zagreba i čitave Hrvatske, osobe koje nemaju prebivališta, bolesne osobe otpuštene iz bolnica na kućnu njegu te koje nemaju krova nad glavom. Objekt omogućuje korisnicima pomoći smještaj u kojim mogu boraviti 24- sata dnevno, obroke, psihosocijalnu pomoć, savjetovanje i razgovor, odjeću i obuću. Osoba kojoj se ljudi u toj ustanovi mogu uvijek obratiti je gospodin Ivan Mavrek, voditelj kuće.

Ivan Mavrek (prvi s lijeva) s jednim od beskućnika u prenoćištu

Kako bi se osobe smještene u tom objektu osjećale korisnima, omogućene su im i povremene radne aktivnosti. Beskućnici se osobno uključuju u održavanje prostorija u kojima borave, dvorišta i vrta, sami si kuhaju i pripremaju obroke.

Radišni beskućnici

Gospodin Mavrek prvi je potaknuo takav projekt kojim se beskućnici potiču na korisne poslove. «Pomoć u kući» je projekt u kojem beskućnici sudjeluju u manjim kućnim popravcima, krečenju i  stanova korisnika projekta «Pomoć u kući». Takav način sudjelovanja u poslovima jača beskućnicima osjećaj zadovoljstva, korisnosti i potrebnosti zajednici i društvu.

Klikom na  Caritas Zagrebačke nadbiskupije-prenoćište u Rakitju    pogledajte unutrašnjost prenoćišta, gospodina Mavreka i kuhara.

Boce za 50 lipa

Višenamjenske boce

Ideja o otkupu ambalažnog otpada donijela je više stvari dobrih stvari. Osigurao se povrat i recikliranje povratne ambalaže, ekološki je učinkovito i ono posljednje, ali ne manje važno, pomoglo je pojedincima da si zarade nešto novca. Iako taj novac nije dostojan ni za najosnovnije potrebe, ljudima slabijeg imovinskog stanja i beskućnicima taj je novac bio zadnji spas.

Zakon o povratu ambalaže

Na tom potezu mogu zahvaliti državnoj vlasti koja je donijela zakon koji je stupio na snagu 2006. godine. Dužnost prikupljanja iskorištene ambalaže, propis je postavio pred velike trgovine u kojima potrošači ostvaruju od 50 lipa po povradu komada ambalaže.

Zlatne kante

Plastične boce svakodnevno skupljaju siromašni ljudi po ulicama ili ihčak vade  iz kanti za smeće. U prosjeku dnevno skupe 100 do 200 boca i tako uspiju preživjeti dan. Trgovci u dućanima ambalažni otpad plaćaju 50 lipa po vraćenoj ambalaži. Kada je Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu stupio na snagu ljudi su dnevno mogli donositi 100 boca, a danas je stvar malo drugačija. Dnevno mogu po osobi donijeti samo 10 boca u jedan dućan. Stoga, ljudi znaju svakodnevno obići i više dućana samo da bi si mogli priskrbiti koju kunu više. Slika beskućnika kako zaviruju u kante za smeća u potrazi za plastičnim bocama više nije tako neobična.

U doba velike nezaposlenosti i velike gospodarske krize koja trese cijeli svijet, ovaj posao se čini jako unosnim osobama bez prihoda i krova nad glavom. Nije ih sram kopati po smeću u nadi da će pronaći koju bocu jer i to je bolje nego krasti.

Mi smo prvi

Hrvatska je, prema istraživanjima, među prvima u Europi po prikupljanju plastične ambalaže. Stoji rame uz rame zemljama poput, Švicarske, Njemačke i Švedske jer se prikuplja oko 80 i 90 posto ambalaže. Na tome se može zahvaliti socijalno najugroženijim osobama koje od prikupljanja i prodaje plastike, nažalost, žive.

Ulične svjetiljke za beskućnike

Prvo izdanje novina za beskućnike ˝Ulične svjetiljke˝, po uzoru na slovenske novine ˝Kraljevi ulice˝, ugledalo je nedavno svoje svjetlo     dana. Riječ je o prvim hrvatskim novinama za beskućnike. Novine se bave temama o beskućništvu i  o socijalnim problemima. Pisat će se o ljudima teškog imovinskog stanja, starijima i nemoćnima, djeci bez roditelja, izbjeglicama i beskućnicima.  

Do kruha vlastitim radom

Ovim putem će se pokušati doprijeti do svijesti ljudi i ukazati im na probleme u koje su uhvaćeni i mladi i stariji ljudi koji žive na rubu egzistencije, bez krova nad glavom. Novine su posebne jer se neće prodavati na uobičajenim prodajnim mjestima, kao što su kiosci, dućani, već će ih prodavati korisnici prenoćišta i ostale osobe slabijeg imovinskog stanja , šetajući po gradu. To je važno za te ljude budući da nemaju nikakvih drugih prihoda te će tako moći zarađivati za vlastiti kruh.

U današnje vrijeme, kada je nezaposlenost velika, ovaj posao je mnogima ostvarenje svih snova. Zarađivati za život je velika stvar. Projekt je dobro osmišljen, jer radi objedinjava dvije korisne stvari. Pomaže beskućnicima da rade i da se ne osjećaju beskorisnima te pomaže društvu da se osvijesti o brojnim društvenim problemima.

4 kune za beskućnike

Cijena novina je 8 kuna, a od toga polovica ide prodavaču. Prvi broj časopisa sa 32 stranice u boji, izašao je u Rijeci, a za koji mjesec bi se trebao naći i u gradu Zagrebu. Časopis će izlaziti četiri puta godišnje, u nakladi od 1000 komada. Izdavač je Franjevački svjetovni red koji vodi prihvatilište za beskućnike u Rijeci. Cilj ovakvih novina je pridonijeti poboljšanju njihovih životnih uvjeta i smanjiti povećanje broja beskućnika.

Časopis bi trebao poznat i prepoznatljiv i prihvaćen na našem tržištu ne samo dobroga za beskućnike nego i za dobrobit svih nas jer svi živimo u istome svijetu.

Ljudi bez doma

Razne okolnosti su natjerale ljude da potraže pomoć u nekim prenoćištima. Velika stopa nezaposlenosti i niski standardi su jedan od razloga velikom broju osoba bez mjesta za stanovanjem. U gradu Zagrebu ima 4 prenoćišta. U sva 4 smještaj mogu pružiti do 250 osoba.

Ništa bez uputnice

Mjesta je premalo jer ima puno više ljudi nego kreveta. Čak oko 500 ljudi u Zagrebu nema mjesto za stanovanje. Svoje mjesto u zagrebačkom prenoćištu, u Heinzelovoj 78, mogu  dobiti isključivo građani Zagreba koji dođu s uputnicom nadležnog centra za socijalnu skrb. Međutim, iznimke uvijek postoje. Ako policija tijekom vikenda nađe na ulici nekog beskućnika koji nije iz Zagreba, smješta ga se u prenoćište do prvog radnog dana.  “Mi nikoga ne odbijamo” – napominje Milivoj Prugovečki, upravitelj zagrebačkog gradskog prenoćišta. Zatim se kontaktira Centar za socijalnu skrb iz mjesta odakle je osoba, plaća mu se karta do rodnog grada i nadležna ustanova dalje preuzima slučaj.

Klikom na  – Prenoćište u Heinzelovoj 78 – zavirite u unutrašnjost ustanove

Ostaje se i godinama

Prenoćište u Heinzelovoj 78., koje radi još od 1993. godine,  je spas za one koji su ostali bez doma. Svoje mjesto pod krovom tamo ima 84 osobe. Iako je ustanova u početku imala status privremenog smještaja, ljudi znaju ostati i nekoliko godina. Ustanova pruža osobama ručak, koji se dostavlja iz ustanove Dobri dom, noćenje, sobu sa televizorom  gdje provode vrijeme i prostor za obavljanje osobne higijene.

Božićni ugođaj u prenoćištu

Prenoćište u Heinzelovoj je jedino u kojem beskućnici mogu boraviti cijeli dan – ističe Prugovečki. Sobe dijele sa više korisnika.  Ponekad ih u sobama zna biti i šestero.

Sudbine tih ljudi nisu tako sretne. “Nemam posao, žena me ostavila jer sam imao problema sa alkoholom. Roditelji su mi umrli, a i rodbinu koju imam je u Bosni, ali oni su prekinuli sve kontakte sa mnom. Teško mi je, bio sam u Domovinskom ratu… Jedini ljudi koji me razumiju su ovi ovdje s kojima dijelim prostor”- priča korisnik prenoćišta. Tu se razgovor prekida, jer gospodin koji me zamolio da mu ne otkrijem identitet, počinje plakati. Na kratko mi je otvorio vrata svoje sobe da pokaže prostor u kojem živi. Uredno složen krevet, u kutu vrećica, osobni dokumenti i to je sva njegova imovina. Vraćamo se u prostor gdje provodi dane.  Zabrinut je nad svojom sudbinom. Tu je došao samo privremeno, ali boravak se protegnuo već na par mjeseci. Posao mu je teško naći    jer nitko ga neće. Već sam star, nema mjesta za mene. Razmišljao sam o samoubojstvu.  “Nije lako ovako živjeti ” – otkriva gospodin iz prenoćišta u Heinzelovoj 78.

Gužva ispred Branimirove 35

Početak vikenda, podne. Dok većina ljudi završava tjedne obaveze i priprema se za kratki predah, možda nekim putovanjem izvan grada, u Branimirovoj 35 dočekao me veliki red ljudi koji je sezao do susjedne ulice.

Pučka kuhinja radi svaki dan od 11-14 sati. Ljudi koji dolaze u pučku kuhinju imaju pravo na jedan obrok dnevno. Kolona ljudi koja je stajala u redu povećavala se iz minute u minutu. Stizali su stariji ljudi, mlađi, pa čak i djeca se roditeljima. Glave pognute prema dolje, s vrećicama u rukama ljudi su stajali pred pučkom kuhinjom, čekajući da pojedu svoj možda jedini obrok za taj dan. Zaštitar koji je stajao pred vratima puštao je s vremena na vrijeme malu grupicu ljudi iz reda da uđu unutra, da se ne bi stvorila gužva u pučkoj kuhinji.

Hrana je sigurna

Hrana koja se dijeli u kuhinji kuha se u termičkom bloku u Posnici, prema Jakuševcu. Ostataka hrane gotovo i da ne ostane, skoro sve se podijeli istog dana. Ipak ono što ostane vraća se u termički blok i tamo čuva bar 48 sati. Uzorak hrane se mora sačuva ti jer ljudi koji jedu tamo žive u oskudici, često su bolesni.. “A onda kad se razbole, mogu nam doći i reći, to je od hrane” – kaže gospodin gospodin Mile Novačić, referent za odnose s javnošću ove ustanove. Sva hrana u pučkoj kuhinji u Branimirovoj 35, svi troškovi idu na teret proračuna Grada Zagreba-rekao je gospodin Novačić. Sustav e- iskaznica omogućuje korisnicima pravo na jedan obrok godišnje.To je način da se vodi evidencija korisnika pomoći socijalnih kartica. Oko 600 obroka dnevno se podijeli u Branimirovoj.

U ustanovi Dobri dom u okviru koje djeluje pučka kuhinja, pružaju se korisnicima osim besplatne hrane, i sustav dostave hrane u stanove slabijima i nemoćnim osobama. Dijele se paketi sa osnovnim živežnim namirnicama i higijenski paketi- kaže Novačić.

O ustanovi Dobri dom saznajte nešto više na stranici

http://www.dobri-dom.hr/index.php

Zagrebački beskućnici

Dane provode skitajući se po ulicama, tržnicama i trgovima, a mjesto za prenoćiti  nalaze na klupama parkova i na kolodvorima.  Oni nemaju svoj dom, oni su beskućnici. Čimbenici koji su pridonijeli tom socijalno-društvenom problemu mogu biti nezaposlenost, gubitak doma, rat, psihička nestabilnost. Razlog tome su i prenoćišta koja nemaju veliki kapacitet mjesta.

Previše beskućnika

U zadnjih par godina, prema istraživanjima Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje, u Gradu Zagrebu broj beskućnika je između 400 – 500 osoba. 73 posto beskućnika su muškarci, a 27 posto žene. Prosječna dob je 57 godina. U Zagrebu su otvorena 4 prenoćišta za beskućnike. Njihov ukupan smještajni kapacitet je od oko 250 osoba, što je malo u usporedbi na njihov ukupan broj. U potrazi za hranom završe u pučkim kuhinjama. Zagrebačka pučka kuhinja, koja je u sklopu ustanove ”Dobri dom”, nalazi se na dvije lokacije. Jedna je u Branimirovoj 35, a druga u Cerskoj 3. Oko četiri tisuće gladnih beskućnika, umirovljenika i ljudi slabog imovinskog stanja svakodnevno se prehranjuju u tim kuhinjama. Za zdravstvenu skrb o beskućnicima pobrinuo se Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje. Prvi je pružio 2004. godine besplatne sistematske preglede za beskućnike. Grad Zagreb se uključio i pomaganje programima udruga koje rade s beskućnicima i ljudima slabijeg imovinskog stanja.

Lokalno i globalno protiv beskućništva

Jedna od tih udruga je Udruga Bokci koja djeluje od 1995. godine.Unutar udruge djeluje 70-ak stručnih članova koji se brinu o socijalno ugroženim ljudima. Udruga ima 400 ljudi koji su njezini stalni korisnici pomoći. Uloga zajednice je osigurati dostupnost smještajnih kapaciteta i usluga  za beskućnike. Beskućništvo za sobom povlači niz problema. Manjak kreveta u prenoćištima, izostanak socijalne skrbi, nemogućnost glasovanja na izborima. Da bi se smanjio porast beskućništva potrebno je djelovati lokalno ali i globalno.

Možete kliknuti na ZAGREBAČKI KOLODVOR poznato kao okupljalište beskućnika.

U postovima koji slijede pisati ću o posjetu pučkoj kuhinji i prenoćištu.